FROOOM! – RASPORED I OPISI FILMOVA U VELIKOJ DVORANI
Utorak, 2. srpnja 2013. u 11h
“Gosti iz galaksije” – režija Dušan Vukotić
Trajanje: 82 minute
Producent: Zagreb film (Filmove Studio Barrandov, Jadran Film, Kinematografi Zagreb)
Zemlja: Jugoslavija
Godina proizvodnje: 1981.
Glumci: Žarko Potočnjak, Lucie Zulova, Ksenija Prohaska, Rene Bitorajac, Ljubiša Samardžić, Ivana Andrlova, Cvijeta Mesić
Članovi filmske ekipe: Sulejman Kapic (Producent), Jirí Macák (Direktor fotografije), Ivana Kacírková (Montaža)
Film se pokazuje u suradnji sa Zagreb Filmom.
Opis filma:
Robert je pisac ZF romana koji otkrije da može materijalizirati svoje misli. Svi misle da je lud, no kad psihijatru ispriča da su, kad je bio beba, njegovom ocu izrasle grudi da bi ga mogao nahraniti, doktor zaključi da Robert boluje od rijetke bolesti koja se zove telurgija, a to je sposobnost da se snagom volje predmeti i bića materijaliziraju u stvarnosti. Njegova djevojka Biba ima sve manje razumijevanja za Robertovo pisanje i izmišljotine, ali mu povjeruje kad sama vidi troje vanzemaljaca: Andru i dvoje djece. Naime, ta su bića doista odlučila posjetiti Zemlju ne bi li se susreli sa svojim stvoriteljem – Robertom. No njihov boravak izazvat će niz nezgodnih, pa i zastrašujućih situacija.
O redatelju:
Dušan Vukotić studirao je arhitekturu u Zagrebu. Crtao je karikature za partizanska glasila, a potkraj 1940-ih i za časopis Kerempuh. Crtane filmove radi od 1951., kada je crtač, animator te suredatelj i koscenarist (s J. Sudarom) filma “Kako se rodio Kićo”. U Zagreb-filmu je od 1956., isprva uglavnom samo redatelj, potom i scenarist u zrelim, precizno režiranim, modernističkim crtanim filmovima “Osvetnik” i “Koncert za mašinsku pušku” (1958), a potpuni je autor (redatelj, scenarist, crtač, animator) od filma “Piccolo” (1959). Najveći uspjeh postiže filmom “Surogat” nagrađenim Oscarom, za koji je nominiran i eksperimentalnim spojem animacije i igranog filma “Igra” (1962). Vukotić je znatno pridonio razvoju stiliziranog pokreta tipičnog za zagrebačku školu i utjecajnog u europskoj i američkoj umjetničkoj animaciji. Režirao je tri dugometražna igrana filma: klasik dječjeg filma “Sedmi continent” (1966), akcijsko-dramsku priču iz razdoblja pokreta otpora nacistima “Akcija stadion” (1977) te ironične-znanstvenofantastične “Goste iz galaksije” (1981). Jedan je od osnivača i umjetničkiih voditelja Animafesta, predavao je filmsku režiju na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. Ostali važniji filmovi: “Začarani dvorac u Dudincima” (1952), “Veliki strah” (1958), “Krava na mjesecu” (1959), “Tisuću i jedan crtež” (1960), “Gubecziana” (1974), “Skakavac” (1975), “Kako je Ana kupila kruh” (1980), “Dobro došli na planet Zemlju” (1993).
Četvrtak, 4. srpnja 2013. u 11h
“Magareće godine” – redatelj Nenad Dizdarević
Trajanje: 97 minute
Producent: Igman film
Zemlja: Jugoslavija/Bosna i Hercegovina
Godina proizvodnje: 1994.
Glumci: Draško Trninić, Sedin Kahriman, Igor Bjelan, Esvedin Husić, Milan Lazić, Milenko Lazić, Ljubiša Samardžić, Davor Janjić, Rade Šerbedžija i drugi
Članovi filmske ekipe: Nenad Dizdarević/Tarik Haverić (Scenaristi); Refik Besirevic/Nenad Dizdarević/Michel Mavros (Producenti), Mustafa Mustafić (Direktor fotografije), Milena Arsenijević (Montaža), Zlatko Arslanagić (Glazba)
Film se prikazuje zahvaljući suradnji i ljubaznosti gopodina Nenada Dizdarevića, redatelja i producenta filma.
O filmu:
Film je snimljen prema najpoznatijem dječjem romanu Branka Ćopica, i to je priča o odrastanju i gimnazijskim danima provedenim prije drugog svjetskog rata, u Bihaću. Glavni lik je pisac, i u vidu naratora (Rade Šerbedžija), prati i komentira sve događaje. To je film o prvim ljubavima, prvim borbama za svoja prava, o jednom prelijepom, ali zauvijek izgubljenom periodu života. O vremenu kada djeca više nisu djeca, mada još nisu posve ni ljudi.
Film je bio sniman tijekom 1990.-91., a imao je premijeru 1994. godine. U periodu montaže i postprodukcije filma Nenad Dizdarević je snimio i dokumentarac “Četvrti dio mozga” koji je filmska priča o djeci koja su nastupala u igranom filmu “Magareće godine” Nenada Dizdarevića, a rat ih je raspršio svuda po svijetu.
O redatelju:
Nenad Dizdarević (rođen 21. svibnja 1955) je filmski redatelj, scenarist, producent i profesor filma iz Sarajeva, Bosne i Hercegovine. Njegov najznačajniji film, Magareće godine (1994), bio je bosanski kandidat za Oscara 1995. te dobitnik više međunarodnih nagrada, između kojih i Zlatne palme na festivalu mediteranskog filma u Valenciji. On je su-osnivač sarajevske Akademije likovnih umjetnosti kao i su-osnivač Sarajevske filmske Akademije na koju je doveo i Belu Tara kao predavača. Ostali filmovi: Žena na kamenu (1977.), Gazija (1981.), I to će proći (1985.), Stanica običnih vozova (1990.)
O piscu:
Najpopularniji i najčitaniji domaći poslijeratni pisac Branko Ćopić rođen je 1.siječnja 1915.godine u Hašanima, kod Bosanske Krupe. Rano je ostao bez oca i djetinjstvo je proveo sa majkom, stricem Nidžom i deda Radom, za koga je bio posebno emotivno vezan. “…Zahvaljujući stricu Nidži, preda mnom se prvi put otvorio bogati svijet koji je stvorila narodna mašta. Moj djed Rade bio je neobičan čovjek. Njegov začarani svijet, sav satkan od bajki i maštanja… predstavlja osnovnu riznicu svih mojih pravih literarnih motiva”. (B. Ćopić)
Završio je Filozofski fakultet u Beogradu 1940.godine.Za vrijeme studiranja objavljivao je priče u “Politici”. Drugi svjetski rat proveo je u partizanima, gdje je napisao i objavio zbirku pjesama “Ognjeno rađanje domovine” i “Priče partizanke”.
Poslije rata postaje profesionalni pisac i živi u Beogradu, u istoj zgradi sa Desankom Maksimović. Bio je omiljeni dječji pisac i rado je odlazio na gostovanja širom države družeći se sa svojim čitateljima.
Branko Ćopić je napisao preko trideset knjiga za djecu, pjesme, pripovjetke, romane “Orlovi rano lete”, “Magareće godine”, “Slavno vojevanje”… Jedna od najboljih dječjih knjiga je njegova “Ježeva kućica”.
Pored dječje, Branko se uspješno bavio i književnošću za odrasle; na svoj specifičan način dočarao nam je mentalitet i humor ljudi iz Bosanske krajine, događaje iz narodnooslobodilačke borbe ( “Prolom, “Gluvi barut”, “Ne tuguj bronzana stražo”, “Osma ofanziva”, “Doživljaji Nikoletine Bursaća”….).
NIN-ovu nagradu dobio je 1958. godine za roman “Ne tuguj, bronzana stražo”, a od 1968. godine bio je član SANU. 1970. godine objavio je svoju najbolju knjigu pripovjedaka “Bašta sljezove boje”, knjigu sjećanja. Od 1951. godine bio je u braku sa Bogdankom Cicom, farmaceutkinjom-pedijatricom.
26. ožujka 1984.godine Branko Ćopić je izvršio samoubojstvo skokom s Brankovog mosta. Svojoj supruzi ostavio je oproštajnu poruku : “Branko Ćopić. Sam je kriv za svoju smrt. Vadili su ga iz govana mnogi dobri drugovi pa nije pomoglo. Bio je tu i Hektor, ambasador iz Meksika, sada je u Turskoj, i Selim Numić, i Ratko Novaković, i Cica, bog je ubio dabogda! I njegovi brojni čitaoci, ali ništa nije pomoglo. Pomozite joj da preživi ovu moju bruku i sramotu, ako je ikako moguće. Zbogom lijepi i strašni živote! Mart mjesec, 1984.godine. Branko Ćopić.”
Utorak, 09.srpnja 2013. u 11h
“Ne daj se Floki!” – redatelj: Zoran Tadić
Trajanje: 88 minuta
Producent: Hrvatski filmski savez/Hrvatska radio televizija
Zemlja: Jugoslavija
Godina proizvodnje: 1986.
Glumci: Mladen Crnobrnja, Jagoda Kralj, Mario Vuk, Franjo Majetić, Zdenka Heršak, Oto Levaj, Mirjana Pičuljan, Zvonko Torjanac, Zdenka Trach, Zoran Pokupec, Tomislav Gotovac, Tošo Jelić, Đuro Utješanović, Tomislav Lipljin i drugi.
Članovi filmske ekipe: Kazimir Klarić (Scenarist); Vera Rodić Škarica (Producent), Dragan Ruljančić (Direktor fotografije), Vesna Štefić (Montaža), Alfi Kabiljo (Glazba), Ivan Ivan (Scenograf), Lada Gamulin (Kostimografkinja) – Stihove Drage Britvića na glazbu Alfi Kabilja u filmu pjeva Stjepan Đimi Stanić.
Film se prikazuje u suradnji sa HFS-om.
U novoizgrađenom gradskom naselju jedan pas lutalica poželi postati kućni pas. No, put do ostvarenja te želje je dug, jer stanari zgrade imaju različito mišljenje o kućnim ljubimcima. Pas (Floki) je skitnica kojemu je dosadio njegov lutalački život te mu se u novoizgrađenoj gradskoj četvrti izgubila i romantika skitnje. On dakle odlučuje useliti, odnosno, pronaći gazdu među stanarima te nove gradske četvrti.
Floki razmišlja naglas o svim stanarima novogradnje, pa tako upoznajemo likove koji će se pojavljivati u filmu, i procjenjuje da su mu najveće šanse kod bračnog para s djetetom, koji često odlaze na selo. Dječak je ondje na magnetofon snimio svinjsko roktanje, jer želi naučiti jezik svinja. Kad on navečer i noću “uči” uz magnetofon, susjedi misle da njegovi u stanu drže svinju i počnu sukobi i svađe. Roditelji, pak, misle da je dječak bolestan i zovu liječnika, ali dječak i liječnik ubrzo nalaze zajednički jezik, čim počnu govoriti na – svinjskom. Tako će mali Jura koji jedini želi psa udomiti kroz niz dogodovština otkriti različite karaktere odraslih (mame, tate, susjeda i prijatelja), ali će na kraju uz pomoć djeda i bake ipak dovesti psa u kuću.
U nas se filmovi na TV redovito prikazuju prilagođenima u mini-serije, ovdje je obrnuto: omiljena dječja serija iz prve polovice osamdesetih, prekrojena je u igrani film.
O redatelju:
Zoran Tadić (Livno, 2. septembar 1941. – Zagreb, 9. septembar 2007.), bosanskohercegovački i hrvatski filmski režiser, filmski kritičar, redatelj i pedagog. Studirao je komparativnu književnost i filozofiju u Zagrebu. Filmom se počeo baviti kao kritičar i publicist 1961., a zatim je bio asistent, pomoćnik redatelja i koscenarist. Od 1968. počeo je samostalno režirati.
Režirao je deset kratkometražnih filmova: “Hitch … Hitch … Hitchcock!” (1968.), “Amerikanka” (1970.), “Poštar s kamenjara” (1971.), “Druge”, “Kazivanje Ivice Štefanca, mlinara” (1973.), “Pletenice”, “Dernek”, “Zemlja” (1975.), “Preporuča se za realizaciju” (1978.) i “Kašinska 6” (1981.), te šezdesetak televizijskih, dokumentarnih i igranih filmova.
Posvećuje se socijalno kritički intoniranoj dokumentaristici i ubrzo nastaje ciklus o “škrtom” životu u dalmatinskom kamenjaru s naglaskom na intimi protagonista.
Filmom “Ritam zločina” (1981.) debitirao je kao režiser dugometražnoga igranog filma. Taj fantastični triler, po scenariju Pavla Pavličića, s radnjom u odumirućoj zagrebačkoj četvrti (nagrađen na festivalu u Portu) kruna je njegova cjelokupnog opusa. Snimao je trilere usredotočene na manju grupu likova: “Treći ključ” (1983.), “San o ruži” (1986.), “Osuđeni” (1987.), “Čovjek koji je volio sprovode” (1989.), “Orao” (1989.) i “Treća žena” (1997.).
Zoran Tadić nagrađivan je u zemlji i inozemstvu. Bio je izvanredni profesor na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu.
Četvrtak, 11. srpnja 2013. u 11h
“Kad glubovi dolete” – redatelj Vlasta Radovanović
Trajanje: 73 minuta
Producent: Avala film
Zemlja: Jugoslavija
Godina proizvodnje: 1968.
Glumci: Rahela Ferari, Arsen Dedić, Aleksandar Fotez, Miodrag Petrović Čkalja, Petar Slovenski
Miodrag Andrić-Moljac, Milan Erak, Jasna Vojinović, Nikola Milić, Olga Ivanović, i drugi.
Članovi filmske ekipe: Kazimir Klarić (Scenarist); Žarko Pavlović (Producent), Aleksandar Sekulović (Direktor fotografije), Ljerka Stanojević, Bojana Subota (Montaža), Vojislav Kostić (Glazba), Vladislav Lalicki (Scenograf), Slavica Lalicki (Kostimografkinja) – Stihove na glazbu Vojislava Kostića u filmu pjeva Arsen Dedić.
Film se prikazuje u suradnji sa Jugoslovenskom kinotekom.
O filmu:
U centru grada, dječaci u napuštenom dvorištu grade golubarnik. Ali, umjesto golubova, u golubarnik se useljavaju nepozvani stanari – jedan čovjek i dvoje djece. Dječaci se trude izbaciti uljeze, ali se ipak s njima sprijateljuju, i kada iz općine dolazi rješenje o rušenju bespravne gradnje, odnosno golubarnika, dječaci se bore protiv te odluke.
O redatelju:
Scenarist, filmski i kazališni reditelj, romanopisac i profesor Fakulteta dramskih umetnosti Vlastimir Vlasta Radovanović rodjen je 1926. u Kruševcu, a preminuo je u Beogradu 2012. godine.
Autor je scenarija za filmove „Saša“ i „Operacija Ticijan“, a bio je scenarist i reditelj ostvarenja „Kada golubovi dolete“, „Lov u mutnom“, „Halo taksi“ i „Groznica prve ljubavi“. Radovanović je ostavio veliki trag i kao profesor na katedri za dramaturgiju FDU-a.
“Od ratnih drama „Operacija Ticijan“ i „Diverzanti“, preko dječijih filmova „Kad golubovi dolete“ i „Hajdučka vremena“, pa do urbanog krimi-filma „Halo taksi“ ili satirične komedije „Lov u mutnom“, Radovanović je posjedovao rijetko umijeće da na zanimljiv i živopisan način pripovjeda svoje filmske priče, koje su jednako privlačile pažnju djece, mladih, kao i odraslih gledatelja (više nagrada za najgledanije filmove godine u SFRJ ili nagrada publike za filmove koje je režirao ili za koje je pisao scenarije – festival u Puli).
Posebno bi trebalo istaknuti zalaganje za humane ideale koji obilježavaju Radovanovićev scenaristički i rediteljski opus, kao i toplinu i razumijevanje sa kojom njegove priče uranjaju u dječji svijet i problematiku odrastanja.
Između ostalog, bio je i umjetnički voditelj Dubrovačkih ljetnih igara (1959.).
